Granice u odgoju djeteta

by Ana Ivrlač

  • Posted on ožujak 17, 2017

  • Blog

Prema Hrvatskom jezičnom portalu riječ granica označava mogućnost do koje što seže, do koje je što dopušteno. Pojam granice možemo pronaći npr. u granicama država – crta koja obilježava dokle se prostire jedna, a počinje druga država. Iz ovih općenitih definicija je prilično jasno kako se radi o jasno naznačenim crtama, o ograničenjima.

Što u odgoju znače granice? Granice u odgoju predstavljaju kontinuirani proces koji je aktualan od rođenja djeteta nadalje. U radu s roditeljima često nailazim na neshvaćanje ovog pojma. Iako znaju sami reći kako djeca testiraju njihove granice nisu svjesni što te granice točno jesu i čime djeca testiraju granice. Kada roditelj kaže ne, a dijete i dalje učini po svome, ne slušajući roditelja, ono testira granice. Takvo ponašanje djeteta je uobičajeno jer, u testiranju granica, dijete uči o svijetu oko sebe reagirajući na povratnu informaciju nakon svog ponašanja. Upravo ta reakcija nakon testiranja granica označava roditeljsko postavljanje granica. Ovisno o tome hoće li roditelj reagirati ravnodušno, ne reagirati ili se postaviti i pokazati djetetu posljedice ponašanja, dijete uči o tome kako će se sljedeći put ponašati. Primjeri testiranja granica su i kada roditelj kaže kako neće kupiti djetetu nove tenisice, a ono svoje stare potrga do mjere da u njima više ne može hodati kako bi roditelja pridobio za kupnju novih ili kada dijete uporno nagovara roditelja za izlazak iako je roditelj već odbio takvu opciju.

Zbog čega neko dijete više testira granice granice od drugog? Ovdje možemo dominantan, iako ne jedini razlog, pronaći u popustljivosti i nedosljednosti roditelja. Kada se unesemo u ulogu djeteta koje svom silom i bićem želi nove tenisice, ono će svim silama i metodama pokušati to dobiti. Ako roditelj jednom popusti, dijete to pamti i sljedeći će put ponovno pokušati isto imajući u vidu prethodno popuštanje roditelja. Ako je dijete dobilo to što je htjelo, tj. nagradu za svoj trud, ne možemo mu zamjeriti što ponovno pokušava. Ponekad imam dojam da se tu radi o dosljednosti roditelja, ali i djeteta pri čemu svaka osoba ima drugi cilj (dijete da dobije svoje, a roditelj da ne popusti).

Kako roditelj može postaviti granice jako ovisi o djetetu i njegovom iskušavanju granica. Najvažnije je djetetu jasno dati do znanja koja je granica – oko kojih stvari i ponašanja se može raspravljati i pronalaziti kompromis, a što se nikako neće trpjeti i dopustiti. Sljedeće je pružiti djetetu mogućnost da samo izabere jednu od opcija koje je roditelj ponudio. Ovo ćemo prikazati na jednom realnom primjeru u kojem sam pomagala roditeljima u osmišljavanju načina očuvanja i držanja granica: dječak od 14 godina je htio ostati preko ljeta doma u Zagrebu, dok su roditelji htjeli da dijete provede dva tjedna odmora s njima na moru (primjećujemo dva potpuno različita cilja). Roditeljima je opcija ostavljanja djeteta u Zagrebu neprihvatljiva i to mu objašnjavaju (postavljanje granica – što se neće trpjeti i dopustiti). Potom roditelji sami raspravljaju i donose nekoliko opcija koje su im prihvatljive (nuđenje opcija):

  1. da dijete bude tjedan dana s njima, a tjedan dana kod bake u Zagrebu
  2. da dijete provede dva tjedna u sportskom kampu
  3. da dijete provede tjedan dana s njima, a tjedan dana s prijateljem

Prema ovom je primjeru vidljivo kako su djetetu iznijeli svoje ideje i dali mu mogućnost odabira najpovoljnije opcije. Iako je dječak bio nezadovoljan što mu nije ponuđena opcija koju on smatra najboljom, nakon početnog bunta odabire jednu opciju (time dijete ima osjećaj slobode odabira, a ipak ostaje unutar granica zadanih od roditelja). Ovakvo davanje mogućnosti odabira smanjuje otpor i inat djeteta te mu olakšava da popusti roditeljima. U ovom slučaju je jako važno naglasiti kako su roditleji između sebe odlučili ostati u Zagrebu umjesto otići na ljetovanje ukoliko dijete neće htjeti odabrati nijednu njihovu opciju. U konačnici je dogovor postignut bez teškoća.

Ovo je samo jedan od primjera kako roditelj može postaviti granice. Pri tome je važno uvažavati autonomiju djeteta i ostati dosljedan u svojim odlukama.


About the Author


Ana Ivrlač

Rođena sam i odrasla u Zagrebu. Nakon traženja svojih interesa tijekom srednje škole, odlučujem upisati socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Još tijekom fakulteta se usmjeravam na preventivni i tretmanski rad djece s problemima u ponašanju i njihovim obiteljima kroz razna volontiranja i honorarne poslove u organizacijama civilnog sektora. Kroz rad u sektoru nevladinih organizacija, stekla sam široko iskustvo u individualnom i grupnom tretmanskom radu s djecom, mladima i obiteljima. Također, bavila sam se osmišljavanjem radionica za provedbu u školskom okruženju te mentorstvom mladih aktivista. Uz koordinaciju volontera, sam vodila razne edukacije volontera i mladih aktivista a uspjeli su me nagovoriti i na par medijskih istupa promovirajući aktualne projekte. Već neko vrijeme radim i kao stalni vanjski suradnik Centra za socijalnu skrb kao voditelj mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu a imala sam iskustva i u vođenju mjere pojačana briga i nadzor. Uz navedeno iskustvo, upoznala sam se i s radom stručnog suradnika u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Trenutno radim u zdravstvenom sustavu na odjelu psihijatrije. Od tečajeva trenutno uz manje edukacije vezane uz dramsku pedagogiju i napredni stupanj medijacije, imam završeni praktičarski stupanj iz Neurolingvističkog programiranja.