Kako roditelji mogu reagirati na prkos adolescenta?

by Ana Ivrlač

  • Posted on siječanj 19, 2017

Prkos ili inat općenito gledano može se opisati kao namjeran postupak protivno čijoj volji ili mišljenju. U razdoblju adolescencije je prkošenje roditeljima uobičajeno ponašanje. Djetetu je u tom razdoblju života biološki zadatak osamostaliti se i odvojiti od roditelja stoga nije čudno što inzistiraju na mišljenju različitom od onog njihovih roditelja. Taj prkos ne obuhvaća samo roditelje, već i druge ljude u neposrednoj okolini djeteta – profesore, članove šire obitelji, ponekad i prijatelje te ostale u doticaju s djetetom. No, zašto je kod neke djece taj prkos toliko izražen te kako reagirati na njega?

Prkos je jedna od mnogih bioloških karakteristika djeteta adekvatna razvojnoj dobi djeteta u predadolescenciji i adolescenciji (Uzelac, 1995). Tada se mladi osjećaju moćno, neuništivo i ravnopravno odraslima. Prkos ne mora biti utemeljen nekom rečenicom ili napadom, već se javlja u trenutku kada postoji nesrazmjer između očekivanja djeteta od neke situacije i stvarnog stanja stvari. Uzelac (1995) navodi kako je prkos ustvari faza evolucije u kojoj se kod djeteta prepoznaju stilovi izražavanja misli i osjećaja svojstveni određenoj kulturi.

Jasno je kako roditeljima u adolescentnoj fazi djeteta nije lako. Djeca odrastaju, ali još uvijek nemaju iskustva koja imaju odrasli te često iskrivljeno doživljavaju svijet kako bi se postupci drugih uklopili u njihovo viđenje svijeta. Mladi s problemima u ponašanju ili oni u riziku za razvoj istih često pokazuju izražen osjećaj za nepravdu i silovito zastupanje pravde. Ponovni podsjetnik– ta pravda je ona koju oni slože u glavi, često nema veze s realnim svijetom oko nas. Iako ih to ponašanje nerijetko dovodi u probleme, važno ih je poticati da zastupaju svoje mišljenje, ali da pritom kritički procijene što je pametnije učiniti kako ne bi ugrozili sebe.

Dat ćemo sada jedan doživljeni primjer situacije prkošenja. Dječak (16 g.) je bio bolestan jedan dan i nije išao u školu. S obzirom da je prethodne školske godine puno markirao i lagao svojoj liječnici, ove godine može podići ispričnicu samo ukoliko majka prije nazove i potvrdi bolest. Dječak je pokušao sam otići po ispričnicu i, naravno, nije uspio jer majka nije prethodno nazvala što je u očima dječaka nepravda i nelogičnost!

Na susretu s majkom i dječakom pokušava ih se potaknuti da dogovore kako će podići ispričnicu. Majka govori sinu kako radi do 12 h te može nazvati tek nakon kraja radnog vremena. Njemu to ne odgovara jer u 12:30 mora krenuti od liječnice u školu. Majka mu govori kako će se potruditi nazvati liječnicu u tom razdoblju, ali on mora svejedno otići do nje, na drugi kraj grada i riskirati da, po drugi puta, ne dobije ispričnicu. Instantno se javlja prkos! Dječak ljutito odgovara kako onda neće ići nigdje i neka mu taj dan bude neopravdan. Razmišljajmo logički – ljuti se, ali na koga? Njemu je nanesena nepravda, ali od koga? Javlja se prkos.

Koje su, u tom trenutku, mogućnosti roditeljskog postupanja kada mi odrasli vidimo da dječak nanosi sebi štetu boreći se protiv vjetrenjača? Jednostavno – prihvatiti njegovu odluku, ali prividno. U takvim situacijama se može reagirati na način da se djetetu da za pravo njegova odluka, ali da mu se pruži dio prostora da, kada se smiri od emocije, može doći roditelju i tražiti pomoć. Roditelj bi mogao reći nešto poput ovoga: „U redu, vidim da si nezadovoljan zbog ovakve opcije. Razmisli kako je najbolje postupiti da budeš zadovoljan, a ja ću prihvatiti tvoju odluku.“. Ovime dajemo jednu vrlo neutralnu povratnu informaciju, prihvaćajući djetetovu odluku, ali pritom puštajući djetetu taj prostor da, kada se ohladi od emocije, može doći roditeljima s drugačijom odlukom. Ovdje je najvažnija stvar ne pridavati naše mišljenje ili ocjenu, već ostati, što je moguće više, neutralan – opisati kako ste vi doživjeli što je dijete reklo, no ne pridavati naše osjećaje postupku djeteta. Ovaj dječak o kojem pričamo, često je sebi nanosio probleme samo kako bi postupio suprotno majčinoj želji, čak i u situacijama u kojima majka nije imala nikakve posljedice prkošenja djeteta.

Isti ovaj dječak na neutralnu poruku od majke reagirao je na način da je drugi dan nazvao majku i zamolio je da nazove liječnicu i opravda dan koji je izostao. Majka je ponovno neutralno reagirala na tu poruku, rekavši samo: „U redu, nazvat ću“. Tu je moglo sve ponovno krenuti nizbrdo s davanjem mišljenja poput: „Bravo, vidim da si ipak donio dobru odluku!“.

Za kraj možemo samo naglasiti najvažniju poruku roditeljima koju smo naučili u radu s mladima – u slučaju prkošenja djeteta, dobro je reagirati neutralno jer se našim pridavanjem mišljenja nekom ponašanju djeteta započinje krug frustracije, dodanog prkosa i narušavanja odnosa između djeteta i roditelja. Iz takvog kruga možemo izaći samo ljutiti i frustrirani pa je ključno ostaviti svoje osjećaje i mišljenje po strani i dopustiti djetetu da osjeća kako samo donosi odluku.


About the Author


Ana Ivrlač

Rođena sam i odrasla u Zagrebu. Nakon traženja svojih interesa tijekom srednje škole, odlučujem upisati socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Još tijekom fakulteta se usmjeravam na preventivni i tretmanski rad djece s problemima u ponašanju i njihovim obiteljima kroz razna volontiranja i honorarne poslove u organizacijama civilnog sektora. Kroz rad u sektoru nevladinih organizacija, stekla sam široko iskustvo u individualnom i grupnom tretmanskom radu s djecom, mladima i obiteljima. Također, bavila sam se osmišljavanjem radionica za provedbu u školskom okruženju te mentorstvom mladih aktivista. Uz koordinaciju volontera, sam vodila razne edukacije volontera i mladih aktivista a uspjeli su me nagovoriti i na par medijskih istupa promovirajući aktualne projekte. Već neko vrijeme radim i kao stalni vanjski suradnik Centra za socijalnu skrb kao voditelj mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu a imala sam iskustva i u vođenju mjere pojačana briga i nadzor. Uz navedeno iskustvo, upoznala sam se i s radom stručnog suradnika u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Trenutno radim u zdravstvenom sustavu na odjelu psihijatrije. Od tečajeva trenutno uz manje edukacije vezane uz dramsku pedagogiju i napredni stupanj medijacije, imam završeni praktičarski stupanj iz Neurolingvističkog programiranja.