Otpor djeteta

by Petra Brcković

Što i kako s ovim djetetom, imam osjećaj da iz susreta u susret nema pomaka te da ne mogu doprijeti do njega? Ovo je bilo moje supervizijsko pitanje nakon otprilike 6 ili 7 susreta s jednim korisnikom. Osjećala sam kako se s druge strane savjetodavnog procesa nalazi zid kojeg nikako ne mogu probiti, bez obzira na načine. Moja mi je supervizijska grupa tada osvijestila kako sam ja bila ta koja je žudjela za pomacima i „opipljivim“ promjenama, dok je korisnik zapravo bio veoma zadovoljan tijekom savjetovanja, susretima i našim odnosom. Osvijestili su mi, također, da sam ja uspješno doprijela do djeteta, kada ono radosno dolazi na susrete i aktivno sudjeluje, bacajući ponekad mrvice za koje se mogu uhvatiti.

Potaknuta supervizijskim susretom i novim poletom koji mi je supervizijska grupa pružila, osjećala sam se u sljedećim susretima s djetetom puno opuštenije i ležernije, što je rezultiralo autentičnijim odnosom s korisnikom. Pomirila sam se s time da dijete ne odbacuje mene kao pomagača, već ima obrambeni mehanizam kojim se dosad nastojao nositi s problemima i frustracijama.

U sljedećim sam se susretima s djetetom bazirala na različitim kreativnim i projektivnim tehnikama. S obzirom da je dijete veoma kreativno, trudila sam se dati mu slobodu u njegovu izražavanju pa ga na temelju određenog rada, slike ili plakata usmjeriti prema određenoj temi. Ovakav je rad davao dobre rezultate, kako za djetetovo otvorenije izražavanje, tako i za odnos korisnik-pomagač. Trudila sam se pripremiti za svaki susret određenu igru, vježbu ili materijale, ali ih se nisam striktno držala ukoliko je dijete imalo drugačiju viziju susreta ili drugačije potrebe.

Povratna informacija djetetove okoline je, nakon više od 6 mjeseci rada, bila pozitivna i podržavajuća. Isticali su pozitivne pomake u komunikaciji, nošenju s frustracijama i izražavanju emocija, a s obzirom na djetetove potrebe za kontinuiranim radom zamolili su pomagača za nastavak rada.

Za mene kao pomagača rad s navedenim djetetom bio je velik izazov i iskušenje koje mi je donijelo vrijedne profesionalne spoznaje. Naučila sam važnost autentičnosti i otvorenosti, ali i usmjerenosti na odnos i potrebe korisnika. Shvatila sam da ponekad, kao pomagač, imam potrebu postići brze i vidljive pomake, a zapravo je najvažnije pratiti korisnika i njegov tempo. Na kraju, shvatila sam da je odgovornost za uvide i promjene isključivo na korisniku te da im to pomagači trebaju prepustiti.


About the Author


Petra Brcković

Odrasla sam u Svetom Ivanu Zelini gdje sam završila Osnovnu školu Dragutina Domjanića, nakon čega sam upisala Upravnu školu u Zagrebu. Pri završetku srednjoškolskog obrazovanja odlučila sam upisati Studijski centar socijalnog rada na kojem sam 2015. godine stekla titulu Sveučilišne prvostupnice socijalnog rada. Trenutno sam izvanredna studentica diplomskog studija Socijalne politike na navedenom Fakultetu. Tijekom studija volontirala sam u brojnim organizacijama i ustanovama čime sam stekla iskustvo u raznim područjima struke. Od 2012. do 2016. aktivno sam sudjelovala u radu organizacije civilnog društva te sam imala prilike profilirati se u području savjetovanja djece i mladih s problemima u ponašanju i njihovih obitelji. Godinu dana radila sam na projektu financiranom iz Europskog socijalnog fonda te sam koordinirala aktivnosti istog. Dodatno sam educirana iz područja dramske pedagogije i kriznih intervencija te sam pohađala Napredni program medijacije pri Forumu za slobodu odgoja. Imam iskustvo sudjelovanja na radionicama projektnog planiranja te treningu iz terapije igrom. U tijeku rada aktivno sam sudjelovala na konferencijama, tribinama i stručno-znanstvenim skupovima te sudjelovala u organizaciji istih.